Usmeno prevođenje: definicija i vrste koje razlikujemo

Usmeno i pisano prevođenje dvije su usko povezane jezične discipline. Pa ipak, rijetko ih izvode isti ljudi. Razlike u vještinama, treningu, sposobnosti, pa čak i poznavanju jezika toliko su velike da malo ljudi može uspješno obavljati oboje na profesionalnoj razini.

Na površini, razlika između usmenog i pisanog prevođenja je samo razlika u mediju: jedno se vrši kroz govor, drugo kroz pisanje, no razlike u vještinama koje su potrebne za svaku djelatnost uvelike se razlikuju.

Ključne vještine svih prevoditelja su naravno sposobnost razumijevanja i izvornog jezika i kulture zemlje u kojoj se određeni jezik koristi i ciljnog jezika i kulture na koji se prevodi te vješto korištenje i snalaženje s rječnicima i ostalim referentnim materijalima, kako bi se značenje jasno i točno prevelo u ciljni jezik.

No ono što prevoditelju koji prevodi tekstove uvelike pomaže je činjenica da se u svakom trenutku može referirati na originalni tekst s kojeg prevodi. Usmeni tumač, s druge strane, nema tu pripomoć. Izuzev bilješki koje uspije na brzinu zapisati tijekom govora, usmeni tumač mora na licu mjesta ponuditi pravilni prijevod jer jednostavno nema vremena koristiti referentne materijale. U pisanom prevođenju, također, greške se uvijek mogu ispraviti naknadno ako ih prevoditelj zamijeti prilikom pregleda prijevoda, dok tumač, ako napravi pogrešku, nema drugog izbora nego prihvatiti svoj propust.

Kako postoje razlike između pisanog i usmenog prevođenja, tako postoje i razlike između različitih vrsta usmenog prevođenja. Razlikujemo tri glavne vrste usmenog prevođenja:

• simultano prevođenje
• konsekutivno prevođenje
• šaptano prevođenje (ili chuchotage)

Simultano prevođenje je vrsta konferencijskog prevođenja koje zahtjeva od tumača da paralelno obavlja nekoliko različitih aktivnosti (slušanje, analizu sadržaja, očekivanje onoga što još nije izrečeno, prijevod na ciljni jezik te govor). Zbog toga, simultano prevođenje zahtjeva visoku koncentraciju prevoditelja te veliko iskustvo i stručnu kompetenciju, tako da jedan prevoditelj može kvalitetno prevoditi najviše 30 do 40 minuta. U tom slučaju, za prevođenje s jednog stranog jezika, neophodno je angažirati najmanje 2 simultana prevoditelja koji se međusobno izmjenjuju tijekom prevođenja u odgovarajućim vremenskim razmacima. Glavna odlika simultanog prevođenja je konferencijska tehnika koja podrazumijeva zvučno izoliranu kabinu u kojoj sjedi prevoditelj te sluša govornika preko slušalica i istovremeno (simultano) reproducira izrečeni tekst putem mikrofona slušateljima koji simultani prijevod slušaju preko slušalica. Simultano prevođenje je stoga najprikladnije prilikom organizacije raznih konferencija, simpozija, diplomatskih sastanaka i sl.

Budući da simultano prevođenje zahtjeva korištenje tehničkih pomagala, ovakva vrsta tumačenja je relativno recentna pojava. Prva važna primjena simultanog prevođenja koja je i popularizirala ovu vrstu tumačenja je tako bila tijekom Nürnberškog procesa po završetku II. svjetskog rata. Naime, suđenje svim ratnim zločincima je zahtijevalo brzinu prevođenja koje konsekutivno prevođenje nije moglo pružiti, pa se francusko-engleski tumač po imenu Leon Dostert dosjetio iskoristiti tada najnovije IBM-ove uređaje koji su uključivali mikrofone i slušalice kako bi se omogućio brzi, simultani prijevod na četiri jezika za sve sudionike suđenja.

Konsekutivno prevođenje podrazumijeva prevođenje bez korištenja uređaja za simultano prevođenje, tj. prevoditelj prevodi tek kad izlagač završi izlaganje u cijelosti ili prevodi u kratkim odlomcima kod zahtjevnijih tema. Kod prevođenja dužih odlomaka, tumač se koristi tehnikom vođenja kratkih bilješki kao podrška pamćenju. Osnovna karakteristika konsekutivnog prevođenja je da ono mora biti dobro strukturirano i sažeto kako bi se slušatelje rasteretilo i skratilo vrijeme samog izlaganja. Konsekutivno prevođenje može biti unilateralno, tj. prevodi se samo u jednom smjeru, s jednog jezika na drugi, ili bilateralno, tj. prevođenje u oba smjera. Unilateralno prevođenje se uglavnom koristi kod prijevoda izlaganja ili predavanja, dok se bilateralno prevođenje koristi kod prevođenja razgovora, sastanaka ili intervjua kako bi se omogućila nesmetana komunikacija između ljudi. Konsekutivno prevođenje se također primjenjuje i kod svečanih prigoda, posjeta državnika, kulturnih događaja, filmskih premijera itd.

S obzirom da za konsekutivno prevođenje nije potrebna neka posebna tehnička oprema, povijest konsekutivnog prevođenja je puno dulja nego povijest simultanog prevođenja. Konsekutivno prevođenje obavljalo se tako već tijekom antike, te su profesionalni tumači bili česta pojava na dvorovima vladara poput egipatskih faraona. I na dalekom istoku, u Aziji, pronalazimo dokaze duge tradicije konsekutivnog prevođenja. U Koreji je tako za vrijeme dinastije Joseon [džoson] postojao posebni državni Ured za tumače za koji je radila posebna grupa obrazovanih ljudi pod imenom jungin [džangin] te su osim pružanja usluga tumačenja na kraljevskom dvoru podučavali i državne službenike stranim jezicima.

Šaptano prevođenje (chuchotage ili šušotaž, od francuske riječi chuchoter [šaptanje]) je oblik simultanog prevođenja, ali bez konferencijske tehnike. Pri šaptanom prevođenju, prevoditelj sjedi ili stoji iza maksimalno dvije osobe kojima potiho šapta izgovoreni tekst u njihove uši. Šaptano prevođenje se zbog velikog napora koristi samo pri kraćim prevođenjima jer kao i konferencijsko simultano prevođenje zahtjeva usredotočenost te obavljanje više aktivnosti odjednom (slušanje, prijevod i govor).

Zanimljiva činjenica je da iako se ova vrsta tumačenja naziva šaptano prevođenje, tumač koji obavlja ovakvu vrstu prevođenja ne mora nužno šaptati, već je ponekad dovoljan samo tihi govor. Ako se pitate koja je razlika između šaptanja i tihog govora ( jer ipak u svakodnevnom životu većina ljudi ove pojmove često koristi kao sinonime), lingvisti će Vam odgovoriti da je šaptanje bezvučni govor, tj. da se tijekom šaptanja koristimo bezvučnim suglasnicima umjesto sa zvučnima, npr. koristimo glas s umjesto z, dok je tihi govor isti kao i običan govor, a razlika je samo u glasnoći.

Zanimljivo je još nadodati da se za potrebe usmenog prevođena u Europskom parlamentu, koriste i još neke posebne, dodatne vrste prevođenja. Specijalne vrste tumačenja koji se navode su:

Valise, vrsta je simultanog prevođenja pomoću tehničkog uređaja, tzv. „kovčega”, sastavljenog od sustava slušalica priključenih na mikrofon te koje se koristi u prostorima u kojima nije moguće postaviti kabine za usmeno prevođenje.

Usmeno prevođenje Ad personam (IAP) je jedna vrlo nova usluga prevođenja koja se koristi specifično u EU institucijama. Ova vrsta tumačenja je zapravo spoj šaptanog i konsekutivnog prevođenja i koristi se na važnim sastancima gdje tumači zastupnicima šapću prijevod u uho, a kada je vrijeme da zastupnici govore, tumači prevode njihove riječi putem konsekutivnog prevođenja.

Usmeno prevođenje na daljinu, ili simultano prevođenje je vrsta tumačenja pri kojem se i prevoditelji i kabine nalaze izvan dvorane, a sustav zaslona im omogućuje pogled na cijelu dvoranu (razlikovati od sastanaka pomoću videokonferencije).

U slučaju da se nađete u situaciji gdje Vam je potreban tumač za usmeno prevođenje, slobodno se možete obratiti našoj agenciji Orbita gdje ćemo se potruditi da Vam omogućimo vrsnog i iskusnog tumača za bilo koji jezik i bilo koju vrstu prevođenja.

Naš ured u Zagrebu nalazi se u Martićevoj 67/2. kat, a kontaktirati nas možete na br.: +385(0)91 612 6784, +385 (0)1 2018 053, ili nam poslati e-mail na: zagreb@orbitaprijevodi.com.

Naš ured u Rijeci nalazi se na adresi – Ćikovići 109, Kastav, a tamo nas možete kontaktirati na br: +385 (0)98 163 19 30, +385 (0)51 223 932, ili e-mail: info@orbitaprijevodi.com.

0 Odgovora

Ostavi komentar

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *