Posts

Planski jezici: U službi zajedničkog veličanstva

Jezik je glavno i osnovno sredstvo komunikacije među ljudima. Razvijajući jezik, čovjek razvija svoju svijest kao i svijet oko sebe. Poznavanje i govorenje stranih jezika unapređuje osobni i društveni status pojedinca, daje veće mogućnosti za osobni i profesionalni razvoj, proširuje aspekte i horizonte, utječe na formiranje stavova i perspektiva te jača toleranciju i međusobno razumijevanje. Prilikom odluke o izboru stranog jezika, koji će se učiti, većinom se u obzir uzimaju koristi, koje će znanje tog stranog jezika donijeti, prvenstveno u ekonomskom i profesionalnom smislu, a nakon toga i u kulturnom te sociološkom. Manji broj ljudi odlučuje se na učenje stranog jezika radi „larpurlartizma“, odnosno jezika samog, čije je znanje samo po sebi nagrada. Mnogi ljudi danas žele naučiti strani jezik za tri tjedna ili tri mjeseca, što ukazuje na konzumeristički stav, koji je zahvatio sve pore našeg društva. Jezici se tako promatraju kao roba, koja se treba upotrijebiti u određenu svrhu i koja mora ispuniti određeni cilj. S druge strane, činjenica je da su jezici u službi ljudi te oni sami odlučuju kako će s njima postupati.

Čovjek je oduvijek bio svjestan benefita jezika i nastojao ih je usmjeriti u osobnu i zajedničku korist. Postojanje jednog jednostavnog i lako razumljivog jezika, koji ne bi bio „opterećen“ brojnim nepravilnostima, posebnostima i iznimkama u gramatici, izgovoru i vokabularu, davna je ljudska želja, čiji je krajnji cilj stvaranje boljeg svijeta, u kojem će ljudi, govoreći istim jezikom, biti kulturno i duhovno povezaniji. No, može li se to ostvariti pomoću tzv. umjetnog ili planskog jezika, koji je izgrađen na temelju logičkih principa i koji nastoji jezične „nesavršenosti“ svesti na najmanju moguću mjeru? Pobornici planskih jezika smatraju, da bi veća pravilnost i jasnoća takvih jezika mogla unaprijediti logičko i racionalno razmišljanje, što bi moglo doprinijeti boljem razumijevanju stvarnosti.  Jedni dakle smatraju da je korištenje jednog zajedničkog jezika nužno za daljnji razvoj i napredak čovječanstva, dok su drugi protiv toga te zagovaraju jezičnu raznolikost. Engleski je u današnje vrijeme takav zajednički jezik, neophodan za međusobno sporazumijevanje, no može li neki planski jezik biti dugoročno bolja opcija?

Planski jezik je jezični sustav stvoren na temelju određenih kriterija i predodžbi, a njegova svrha je jednostavnija i lakša komunikacija među ljudima na internacionalnoj razini. U svakodnevnom govoru koriste se još izrazi poput „umjetni jezici“, „univerzalni jezici“, „međunarodni pomoćni jezici“ i sl., međutim izraz „planski jezici“ prihvaćen je od strane stručnjaka te se koristi u stručnoj literaturi. Za lingviste planski i umjetni jezici nisu sinonimi, već su planski jezici podgrupa umjetnih jezika. Naime, pojam umjetnih jezika obuhvaća kako različite jezične sustave, koji se koriste u znanstvenom području, poput primjerice kemijskih formula, tako i programske jezike, koji se koriste na području informatičkih tehnologija. Osim toga, pojam umjetnih jezika djeluje odbojno i budi u ljudima negativne asocijacije.  U širem smislu bi se svi standardni jezici mogli promatrati kao planski jezici, budući da su vokabular, gramatika, pravopis i izgovor pojedinih standardnih jezika posebno normirani i kodificirani i na taj način se vrlo malo i sporo mijenjaju u odnosu na razgovorni jezik. Planski jezici mogu biti apriorni i aposteriorni. Aposteriorni planski jezici nastali su korištenjem jezičnih elemenata iz jednog ili više postojećih prirodnih jezika, dok apriorni planski jezici nisu zasnovani na već postojećim prirodnim jezicima, već je njihov jezični materijal proizvoljno oblikovan.

Krajem 19. st. došlo je do velikog napretka u razvoju planskih jezika. U tom razdoblju nastali su  brojni planski jezici, kao primjerice volapük, esperanto, ido, interlingua, occidental, latino sine flexione i drugi. Većina njih je bila kratkog vijeka, jedino se esperanto izdvojio i polučio određeni svjetski uspjeh. Neprestano se radi na razvoju i usavršavanju novih planskih jezika, a procjenjuje se da danas postoji preko tisuću takvih jezičnih projekata, od kojih velik broj ostane neobjavljen i nikad se ne razvije u pravi jezik. Idealan planski jezik bi trebao biti jednostavan za učenje, trebao bi posjedovati samo pravilne gramatičke oblike, pisanje i izgovor znakova bi se trebali poklapati, ne bi trebao sadržavati dijalektalne oblike, koji smanjuju razumljivost te bi trebao biti neutralan u odnosu na ostale jezike. Unatoč svojim prednostima, planski jezici trebaju prevladati određene društvene, političke i socijalne barijere, kako bi mogli biti općeprihvaćeni i priznati u svjetskim razmjerima. Jedna od takvih barijera je pitanje identiteta i pripadnosti. Većina ljudi je ponosna na vlastiti jezik, po kojemu se razlikuju od drugih te su s obzirom na to prirodni jezici u velikoj prednosti nad planskim jezicima. Neki smatraju, da bi planski jezik svojim širenjem izgubio svoju neutralnu funkciju te počeo ugrožavati prirodne jezike. Također, povećanje broja govornika planskog jezika moglo bi dovesti do njegovog rascjepljivanja u više dijalekata, čime bi opet izgubio jednu od svojih bitnih karakteristika.

Neki stručnjaci naprotiv navode, da bi planski jezik mogao olakšati učenje prirodnih jezika te da bi time mogao pridonijeti zaštiti višejezičnosti. Njegova primjena u institucijama Europske unije smanjila bi velike troškove pismenog i usmenog prevođenja na brojne europske jezike. Neki pak smatraju, da bi esperanto prilikom usmenog prevođenja mogao preuzeti ulogu posredničkog jezika, koju danas ima engleski jezik. Time bi se, uz smanjenje dominantnog utjecaja engleskog jezika, također smanjili prevoditeljski troškovi, ali i riješio problem pronalaska odgovarajućeg prevoditelja za određene jezične kombinacije. Primjerice, kod nedostatka prevoditelja za grčko-finsku jezičnu kombinaciju, sadržaj na grčkom ne bi bio direktno preveden na finski, već bi se prvo preveo na esperanto, a nakon toga bi ga prevoditelj za finski preveo s esperanta na finski. Danas je još teško zamisliti da bi uz sudske tumače za engleski, njemački, talijanski i ostale jezike mogao postojati i sudski tumač za esperanto, no možda to i nije nevjerojatan scenarij u nekoj bliskoj budućnosti.

Esperanto je najrašireniji planski jezik, koji je oblikovan na temelju slavenskog alfabeta, a sadrži vokabular iz romanskih jezika te aglutinativnu gramatiku. Tvorac esperanta je židovski oftalmolog Lazar Ludvig Zamenhof (1859.-1917.) Zamenhof je odrastao u multikulturalnoj i višejezičnoj sredini te je od najranije dobi sanjao o zajedničkom jeziku za sve ljude. Tečno je govorio ruski, njemački, poljski i jidiš, posjedovao je određena znanja latinskog, hebrejskog, francuskog, grčkog, engleskog i talijanskog, a pretpostavlja se da je poznavao i španjolski i litavski. Esperanto ima respektabilan broj govornika (otprilike 2 milijuna), a manjem broju govornika esperanto je čak materinji jezik. Uspješno se praktično primjenjuje kao umjetnički, stručni i znanstveni jezik. Govornici esperanta razvili su tako svoju vlastitu kulturu, koja obuhvaća pisanje tekstova i književnih djela na esperantu, kao i prevođenje djela s drugih jezika na esperanto, izdavanje novina i časopisa, održavanje priredbi, predstava, radijskih emisija te izvođenje nastave na esperantu na školama i fakultetima. Njihov cilj je da esperanto postane drugi jezik što većem broju ljudi, ne ugrožavajući pritom materinje, odnosno prve jezike. Dobar primjer širenja utjecaja esperanta je njemački grad Herzberg, koji od 2006. godine kao službeni dodatak imenu nosi naziv „grad esperanta“, budući da su se u njemu dugi niz godina održavali međunarodni susreti, kongresi i manifestacije esperantista. Brojna poznata književna djela prevedena su na esperanto, a nastavi li esperanto svoj kulturni razvoj, mogli bi osvanuti i prijevodi književnih djela s esperanta na engleski, njemački, talijanski i druge svjetske jezike.

Esperanto ima snažna kozmopolitska obilježja te se može promatrati kao globalna supkultura. Neki ipak dovode u pitanje njegovu ulogu univerzalnog svjetskog jezika za međusobno sporazumijevanje, budući da, favorizirajući europske jezike, odražava globalnu dominaciju zapadnjačke kulture. Planski jezici ido, occidental i interlingua prilagođeni su zapravo uskom društvenom sloju obrazovanih intelektualaca, što je između ostalog vidljivo i u naglašenom favoriziranju romanskih jezika kao superiornih jezika neophodnih za duhovni razvoj, što je u potpunoj proturječnosti s temeljnom idejom planskih jezika. Esperanto je tu fleksibilniji i prilagođeniji širem društvenom sloju. Za esperanto se najviše zanimaju oni ljudi, koji su i inače skloni učenju i proučavanju jezika, a mnogi su motivirani i humanističkim idejama bratstva i tolerancije među narodima. Ipak, te ideje se ne nalaze u samom jeziku, već u glavama ljudi, odnosno jezik samo odražava ideje njegovih govornika. Esperanto je donekle možda i nepotrebno opterećen ulogom „donositelja svjetskog mira“, koju on naravno ne može ispuniti. S druge strane, svoju komunikacijsku ulogu ispunjavao bi još uspješnije, uz snažniju političku i gospodarsku potporu.

Prevoditeljska agencija Orbita još uvijek ne nudi uslugu prijevoda na esperanto, ali nam se slobodno obratite, ako Vam je potreban prijevod na engleski, njemački, talijanski, slovenski ili bilo koji drugi prirodni jezik.

U Zagrebu nas možete posjetiti na adresi Martićeva 67, možete nas nazvati na br.: +385(0)91 612 6784, +385 (0)1 2018 053 ili nam poslati e-mail na: zagreb@orbitaprijevodi.com.

U Rijeci nas možete posjetiti na adresi Ćikovići 109, Kastav, kontaktirati nas na br: +385 (0)98 163 19 30, +385 (0)51 223 932 te nam poslati e-mail na: info@orbitaprijevodi.com.

 

Usmeno prevođenje: definicija i vrste koje razlikujemo

Usmeno i pisano prevođenje dvije su usko povezane jezične discipline. Pa ipak, rijetko ih izvode isti ljudi. Razlike u vještinama, treningu, sposobnosti, pa čak i poznavanju jezika toliko su velike da malo ljudi može uspješno obavljati oboje na profesionalnoj razini.

Na površini, razlika između usmenog i pisanog prevođenja je samo razlika u mediju: jedno se vrši kroz govor, drugo kroz pisanje, no razlike u vještinama koje su potrebne za svaku djelatnost uvelike se razlikuju.

Ključne vještine svih prevoditelja su naravno sposobnost razumijevanja i izvornog jezika i kulture zemlje u kojoj se određeni jezik koristi i ciljnog jezika i kulture na koji se prevodi te vješto korištenje i snalaženje s rječnicima i ostalim referentnim materijalima, kako bi se značenje jasno i točno prevelo u ciljni jezik.

No ono što prevoditelju koji prevodi tekstove uvelike pomaže je činjenica da se u svakom trenutku može referirati na originalni tekst s kojeg prevodi. Usmeni tumač, s druge strane, nema tu pripomoć. Izuzev bilješki koje uspije na brzinu zapisati tijekom govora, usmeni tumač mora na licu mjesta ponuditi pravilni prijevod jer jednostavno nema vremena koristiti referentne materijale. U pisanom prevođenju, također, greške se uvijek mogu ispraviti naknadno ako ih prevoditelj zamijeti prilikom pregleda prijevoda, dok tumač, ako napravi pogrešku, nema drugog izbora nego prihvatiti svoj propust.

Kako postoje razlike između pisanog i usmenog prevođenja, tako postoje i razlike između različitih vrsta usmenog prevođenja. Razlikujemo tri glavne vrste usmenog prevođenja:

• simultano prevođenje
• konsekutivno prevođenje
• šaptano prevođenje (ili chuchotage)

Simultano prevođenje je vrsta konferencijskog prevođenja koje zahtjeva od tumača da paralelno obavlja nekoliko različitih aktivnosti (slušanje, analizu sadržaja, očekivanje onoga što još nije izrečeno, prijevod na ciljni jezik te govor). Zbog toga, simultano prevođenje zahtjeva visoku koncentraciju prevoditelja te veliko iskustvo i stručnu kompetenciju, tako da jedan prevoditelj može kvalitetno prevoditi najviše 30 do 40 minuta. U tom slučaju, za prevođenje s jednog stranog jezika, neophodno je angažirati najmanje 2 simultana prevoditelja koji se međusobno izmjenjuju tijekom prevođenja u odgovarajućim vremenskim razmacima. Glavna odlika simultanog prevođenja je konferencijska tehnika koja podrazumijeva zvučno izoliranu kabinu u kojoj sjedi prevoditelj te sluša govornika preko slušalica i istovremeno (simultano) reproducira izrečeni tekst putem mikrofona slušateljima koji simultani prijevod slušaju preko slušalica. Simultano prevođenje je stoga najprikladnije prilikom organizacije raznih konferencija, simpozija, diplomatskih sastanaka i sl.

Budući da simultano prevođenje zahtjeva korištenje tehničkih pomagala, ovakva vrsta tumačenja je relativno recentna pojava. Prva važna primjena simultanog prevođenja koja je i popularizirala ovu vrstu tumačenja je tako bila tijekom Nürnberškog procesa po završetku II. svjetskog rata. Naime, suđenje svim ratnim zločincima je zahtijevalo brzinu prevođenja koje konsekutivno prevođenje nije moglo pružiti, pa se francusko-engleski tumač po imenu Leon Dostert dosjetio iskoristiti tada najnovije IBM-ove uređaje koji su uključivali mikrofone i slušalice kako bi se omogućio brzi, simultani prijevod na četiri jezika za sve sudionike suđenja.

Konsekutivno prevođenje podrazumijeva prevođenje bez korištenja uređaja za simultano prevođenje, tj. prevoditelj prevodi tek kad izlagač završi izlaganje u cijelosti ili prevodi u kratkim odlomcima kod zahtjevnijih tema. Kod prevođenja dužih odlomaka, tumač se koristi tehnikom vođenja kratkih bilješki kao podrška pamćenju. Osnovna karakteristika konsekutivnog prevođenja je da ono mora biti dobro strukturirano i sažeto kako bi se slušatelje rasteretilo i skratilo vrijeme samog izlaganja. Konsekutivno prevođenje može biti unilateralno, tj. prevodi se samo u jednom smjeru, s jednog jezika na drugi, ili bilateralno, tj. prevođenje u oba smjera. Unilateralno prevođenje se uglavnom koristi kod prijevoda izlaganja ili predavanja, dok se bilateralno prevođenje koristi kod prevođenja razgovora, sastanaka ili intervjua kako bi se omogućila nesmetana komunikacija između ljudi. Konsekutivno prevođenje se također primjenjuje i kod svečanih prigoda, posjeta državnika, kulturnih događaja, filmskih premijera itd.

S obzirom da za konsekutivno prevođenje nije potrebna neka posebna tehnička oprema, povijest konsekutivnog prevođenja je puno dulja nego povijest simultanog prevođenja. Konsekutivno prevođenje obavljalo se tako već tijekom antike, te su profesionalni tumači bili česta pojava na dvorovima vladara poput egipatskih faraona. I na dalekom istoku, u Aziji, pronalazimo dokaze duge tradicije konsekutivnog prevođenja. U Koreji je tako za vrijeme dinastije Joseon [džoson] postojao posebni državni Ured za tumače za koji je radila posebna grupa obrazovanih ljudi pod imenom jungin [džangin] te su osim pružanja usluga tumačenja na kraljevskom dvoru podučavali i državne službenike stranim jezicima.

Šaptano prevođenje (chuchotage ili šušotaž, od francuske riječi chuchoter [šaptanje]) je oblik simultanog prevođenja, ali bez konferencijske tehnike. Pri šaptanom prevođenju, prevoditelj sjedi ili stoji iza maksimalno dvije osobe kojima potiho šapta izgovoreni tekst u njihove uši. Šaptano prevođenje se zbog velikog napora koristi samo pri kraćim prevođenjima jer kao i konferencijsko simultano prevođenje zahtjeva usredotočenost te obavljanje više aktivnosti odjednom (slušanje, prijevod i govor).

Zanimljiva činjenica je da iako se ova vrsta tumačenja naziva šaptano prevođenje, tumač koji obavlja ovakvu vrstu prevođenja ne mora nužno šaptati, već je ponekad dovoljan samo tihi govor. Ako se pitate koja je razlika između šaptanja i tihog govora ( jer ipak u svakodnevnom životu većina ljudi ove pojmove često koristi kao sinonime), lingvisti će Vam odgovoriti da je šaptanje bezvučni govor, tj. da se tijekom šaptanja koristimo bezvučnim suglasnicima umjesto sa zvučnima, npr. koristimo glas s umjesto z, dok je tihi govor isti kao i običan govor, a razlika je samo u glasnoći.

Zanimljivo je još nadodati da se za potrebe usmenog prevođena u Europskom parlamentu, koriste i još neke posebne, dodatne vrste prevođenja. Specijalne vrste tumačenja koji se navode su:

Valise, vrsta je simultanog prevođenja pomoću tehničkog uređaja, tzv. „kovčega”, sastavljenog od sustava slušalica priključenih na mikrofon te koje se koristi u prostorima u kojima nije moguće postaviti kabine za usmeno prevođenje.

Usmeno prevođenje Ad personam (IAP) je jedna vrlo nova usluga prevođenja koja se koristi specifično u EU institucijama. Ova vrsta tumačenja je zapravo spoj šaptanog i konsekutivnog prevođenja i koristi se na važnim sastancima gdje tumači zastupnicima šapću prijevod u uho, a kada je vrijeme da zastupnici govore, tumači prevode njihove riječi putem konsekutivnog prevođenja.

Usmeno prevođenje na daljinu, ili simultano prevođenje je vrsta tumačenja pri kojem se i prevoditelji i kabine nalaze izvan dvorane, a sustav zaslona im omogućuje pogled na cijelu dvoranu (razlikovati od sastanaka pomoću videokonferencije).

U slučaju da se nađete u situaciji gdje Vam je potreban tumač za usmeno prevođenje, slobodno se možete obratiti našoj agenciji Orbita gdje ćemo se potruditi da Vam omogućimo vrsnog i iskusnog tumača za bilo koji jezik i bilo koju vrstu prevođenja.

Naš ured u Zagrebu nalazi se u Martićevoj 67/2. kat, a kontaktirati nas možete na br.: +385(0)91 612 6784, +385 (0)1 2018 053, ili nam poslati e-mail na: zagreb@orbitaprijevodi.com.

Naš ured u Rijeci nalazi se na adresi – Ćikovići 109, Kastav, a tamo nas možete kontaktirati na br: +385 (0)98 163 19 30, +385 (0)51 223 932, ili e-mail: info@orbitaprijevodi.com.