Prevođenje pravnih termina

Prevodi se sa slovenskog jezika na hrvatski jezik. Prvo se navodi pojam na slovenskom jeziku i kad se radi o propisu navodi se službeno glasilo i njegov broj Republike Slovenije u kojem je propis objavljen, a zatim prijevod na hrvatski jezik naziva zakona i naziva službenog glasila s brojem glasila u kojem je propis objavljen te hrvatski zakon koji obrađuje predmetnu materiju sa službenim glasilom i njegovim brojem u kojem je objavljen:

–          Obligacijski zakonik ( Uradni list Republike Slovenije številka  97/2007-uradno prečiščeno besedilo in Odločba ustavnega sodišča Republike Slovenije o razveljavitvi 184. člena Obligacijskega zakonika – Uradni list Republike Slovenije številka 24/2016 )

–          Obveznopravni zakonik ( Službeni list Republike Slovenije broj 97/2007-službeni pročiščeni tekst i Odluka Ustavnog suda Republike Slovenikje o ukidanju članka 184. Obveznopravnog zakonika – Službeni list Republike Slovenije broj 24/2016; Zakon o obveznim odnosima – Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 )

Treba prevesti sljedeći tekst: „javna nabava“ s hrvatskog jezika na slovenski jezik.

Javna nabava u prijevodu glasi isto – javna nabava i ima isto značenje u kolokvijalnom govoru tj. nabavljanje stvari na način da podaci o tome budu javno dostupni. Ali u pravnoj terminologiji termin „javna nabava“ na slovenskom jeziku glasi „javno naročanje“. Slovenska riječ „naročanje“ na hrvatskom jeziku glasi „narudžba“ i ima drugo značenje od riječi „nabava“. „Naročanje“ odnosno „narudžba“ na oba jezika znači naručivanje neke stvari, i to još nije nabava, nego se tek naručuje. No u Republici Sloveniji Zakon o javnoj nabavi , dakle propis koji uređuje materiju javne nabave, je Zakon o javnem naročanju. Usporedbom definicija javne nabave i javnog naročanja u navedenim zakonima u njihovim početnim člancima pokazuje se da se u pravnom smislu radi o istoznačnim termininima mada se oni u uobičajeno razgovornom jeziku razlikuju po značenju. Dakle „naročanje“ kao pravni termin odgovara našem pojmu „nabava“ dok riječ nabava na slovenskom ima isti oblik, dakle „nabava“ i isto značenje u razgovornom, kolokvijalnom jeziku, ali ne i u pravnom jeziku. Upravo zato je potrebno precizno definirati pojmove kada se prevode u pravnom kontekstu i jasno ih razgraničiti od razgovornog jezika. Teškoća može nastati i kad propis  nije dosljedan u korištenju termina pa raspolaže s više riječi odnosno pojmova da izrazi jedno te isto značenje što može izazvati zabunu, pogotovo kad u samom nije propisu precizno definirano. To bi  tražilo daljnja pojašnjenja u samom prijevodu što često prelazi okvire u kojima se prijevod treba kretati. No osnovno objašnjenje je nužno za kvalitetu prijevoda i u njega ulaze relevantni pojmovi, koji s jezičnog stanovišta i u razgovornom i u pravnom smislu trebaju biti prezentirani na razumljiv način.

Karakterističan je pojam vlasništva u rimskom pravu iz kojeg proizlaze naša shvaćanja vlasništva. Latinski izrazi za vlasništvo su „dominium“ i „proprietas.“ Normiranje je u rimskom pravu bilo za ono vrijeme najbolje razrađeni sustav propisa i po obuhvatnosti materije i po sadržaju i kvaliteti uređenosti i zaista se može reći da se radi o pravnoj znanosti odnosno znanosti prava. Navedena dva pojma imaju izvorno identično značenje no proizlaze iz različitih društvenih situacija, odnosno  razvili su se u dva smjera. „Dominium“ označava vrhovnu vlast nad nečim i koristi se za imenovanje stanja u kojima je npr. neka država gospodar nad određenim teritorijem i nad njima ima vrhovnu vlas koja uključuje i vlasništvo nad tim teritorijem, ali je subjekt vlasništva država ili u prošlosti neko kraljevstvo s kraljem kao vrhovnim gospodarom i zapravo vlasnikom nekog područja. „Proprietas“ je značio vlast čovjeka nad nekom stvari, vlast građanina i odnosio se na pokretne stvari i nekretnine, a ne na velike teritorije gdje žive narodi i velik broj ljudi.

Imovina kao pravni termin u našem pravnom sustavu koristi se za označavanje onoga na čemu postoje određena prava fizičkih i pravnih osoba. Ne postoji jedan propis, zakon, koji bi pravni pojam imovine regulirao sveobuhvatno tako da bi u tom propisu bili svi odgovori na pitanje što imovina jest, sve što ona obuhvaća i sva prava koja mogu na njoj postojati te svi mogući titulari tih prava. Takav propis osiguravao bi pravnu sigurnost glede tog važnog pojma. Drukčije od navedenog taj se pojam pojavljuje u mnogim propisima i u svakom ima više ili manje parcijalno značenje u odnosu na ono što taj pojam realno pokriva. Najpotpunija je definicija tog pojma u zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Korištenje tog pojma u drugim zakonima obuhvaća djelomično područje značenja pravnog termina imovina. To može stvoriti zabunu i inače kad se neki zakon želi primijeniti na konkretnu situaciju pa kod prijevoda može stvoriti i veći problem u razumijevanju budući da adresati zakona mogu u konkretnom slučaju pod tim pojmom razumijevati različito, i to i više od onoga što taj zakon po tim pojmom pokriva, a i manje od toga, kao i sve što je obuhvaćeno tim pojmom, a da dotični zakon to tako ne propisuje jer parcijalno uređuje određenu materiju. Npr. takve razlike postoje između zakona o obveznim odnosima, zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ovršnog zakona, zakona o upravljanju stambenim zgradama itd. Isto tako i druge reperkusije koje pravo uvjetuje ne mogu se jasno sagledati bez dobrog poznavanja prava, ali i tada se često može konstatirati da postoje nedorečenosti pa i proturječja. Zato je ovo područje vrlo osjetljivo i treba ga pažljivo sagledavati.